|
|
BIBLIJSKA PORUKA DANA
Vrijeme kroz godinu
11. tjedan kroz
godinu
Ponedjeljak, 14.
lipnja 2010.
Mt 5,38-42
38"Čuli ste da je
rečeno: Oko za oko, zub za zub! 39A ja vam kažem: Ne
opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom
obrazu, okreni mu i drugi. 40Onomu tko bi se htio s
tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine
prepusti i gornju. 41Ako te tko prisili jednu milju,
pođi s njim dvije. 42Tko od tebe što zaište, podaj mu! I
ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš."
Tumačenje:
Fra Tomislav Pervan
POBIJEDI ZLO DOBRIM
Ponedjeljak - Mt 5,38-42
Nakon gornjih Isusovih riječi pomislili bismo: Pa ovaj
je Isus pao s neba. Zar ne vidi kakve su prilike na
svijetu, u kome je čovjek čovjeku vuk, ne brat. Daleko
više neprijatelj nego prijatelj. Nije li to strani nauk
u biću ovog svijeta? Nietzsche se rugao tim Isusovim
riječima. Govorio je o klecavim i sakatim učenjima
Nazarećanina. Jer postoji staro pravilo: "Želiš li mir,
spremaj se za rat". Političarima su prepuna usta govora
o miru, a u potaji imaju na zalihi toliko uništavajućih
oružja da mogu 50 puta pretvoriti u prah i pepeo ovaj
naš planet. Postoji zapravo i nepisano pravilo o
preventivnom udaru. Ako očekuješ da se netko sprema
napasti te, da odavna sprema oružje i gomila snage,
preventivni udar je nerijetko jedini lijek da ga se
opameti. A na tome se gradi gotovo cjelokupna sigurnosna
politika u svijetu. Politika izjednačenoga straha i
izjednačene sile, gdje se svatko svakoga boji. Čemu
služi vojna služba nego da se čovjek nauči druge
onemogućiti, u konačnici usmrtiti?
Uzvratiti na mjeru istom ili većom mjerom, kao odgojnom
metodom, to je gotovo zakon međuljudskog ponašanja.
Osveta kao da je zapovjeđena, kao da je u čovjekovoj
naravi. I to bi se moglo smatrati 'pravednim rješenjem',
čak i naprednim, spram beskrajnoga lanca prekomjerne
osvete kakvu ćemo pronaći u primitivnim društvima.
Međutim, ni taj mali napredak u Isusovim očima ne
vrijedi. To samo još većma vodi u začarani krug osvete,
odmazde za nanesenu nepravdu. I na kraju vlada zakon
jačega. Upravo tomu zakonu jačega suprotstavlja Isus
zakon slabijega, s jasnim novim nalozima.
Nevjerojatna je zahtjevnost Isusovih riječi. I autoritet
s kojim nastupa te punina moći, ovlasti kojom riječi
izriče. Dok Mojsije na Sinaju prenosi samo Božje riječi
i odredbe, dok je on ondje samo u službi Svevišnjega i
prenosi narodu za neko stanovito vrijeme Božje riječi,
naviješta ovdje Isus Božju volju - u prvom licu - dakle,
kao Božji Sin, za sve ljude i sva vremena -
zauvijek. I pitamo se: Nije li ovo iz Isusovih usta
pretjerano?
Ono što Isus veli: "Kazano je..." - to se može staviti u
usta i oca, i majke, i učitelja, i svih odgovornih za
odgoj. To je ono što bismo nazvali dobrim uljuđenim
moralom, moralnim vjernikom i pristojnim kršćaninom. To
bi bilo ono što se traži da čovjek korektno živi i u
odnosu prema Bogu i čovjeku. Dakle, problem je tu onoga
što se smije, što ne smije, što je dopušteno, što nije
dopušteno, što je grijeh, a što ne.
Isus veli: 'A ja vam kažem!' Isus hoće da nas pokrene
dalje: Što čini moj život punim, autentičnim, dubljim,
ispunjenim, osmišljenim? To je bio i problem onoga
mladića što je došao Isusu i pitao ga spram života
vječnoga. Sve je on zapovijedi obdržavao, ali nije bio
ispunjen. Čovjek u konačnici traži i teži, žudi za
Bogom, a to se događa i kroz osobni razvoj,
sazrijevanje. Primjerice, post nije samo odricanje i
ograničavanje, nego oslobađanje, obogaćivanje. |
|
|
|
|
|
|
|
Očito je da na svijetu
nema te sile kadre probiti začarani krug mržnje, osvete, straha, nasilja. Isus u
svome stavu nije htio više sile i nasilja, nego posvemašnje nenasilje, a toga se
ne drži ni Crkva, pa čak ni u svome nauku, kad se govori o pravednom ratu. Isus
smjera na čovjekovu posvemašnju nutarnju slobodu i neuzdrmljivost, pri čemu
glavni čimbenik svih mojih reakcija ne može niti smije biti drugi, ili pak moj
protivnik, nego gdje ja osobno živim iz nutarnje slobode koja mi omogućuje
djelovati slobodno, i ne dopustiti da mi drugi propisuje moje ponašanje.
Na to smjera i slika o haljinama iz današnje prispodobe.
U židovstvu bijaše moguće dati u zalog donju haljinu,
ali ne i gornju, koja je u nuždi služila kao noćni
pokrivač. Na to je imao pravo i najsiromašniji siromah.
Isus pak kaže: Čak i onoga na što po pravu imam pravo
moram se odreći zbog Božje istine. Bog me zakriljuje, on
se za mene brine i skrbi i što mi onda još mogu ljudi
uzeti, čega me oni mogu lišiti? Ako mi oduzmu sve,
Gospodin je moja snaga, baština, zaštita. Sve što ljudi
čine, čine mome tijelu, to je puka vanjština. S toga se
ne moram uznemirivati. U Božjoj sam ruci. Ta je
činjenica do te mjere fascinantna da se ne moram brinuti
ni za ono što je prividno za moj fizički život
neophodno.
Ili drugi primjer koji Isus navodi. Rimska je
okupacijska sila imala pravo prisiliti svakoga Židova da
pođe s njime jednu milju i pokaže mu put do daljnjeg
miljokaza, ili ga je mogla prisiliti nositi mu teret.
Židovi su se morali pokoravati tome zakonu. Dojmljivi su
u tome smislu prizori iz filma Ben Hur. Židovi su tu
svoju obvezu ispunjavali redovito stistnue šake ili sa
škripom zubi protiv neprijatelja. I ako bi pritom Židov
nosio rimski prtljag na svojim leđima, sve je prerastalo
u nesnošljivu mržnju. Neprijateljsko raspoloženje je u
njemu raslo, neprijateljstvo se samo produbljivalo.
Stoga Isus veli: Pođi milju više! Pokušajmo s tim svojim
neprijateljem razgovarati prijateljski, pokušajmo ga
urazumiti i pridobiti za sebe i svoju pravednu stvar.
Štaviše, ponudimo mu se sami, ne iz ropskoga stava, nego
da bismo mogli stupiti s njim u razgovor. Treba da ja
svojom dobrotom, ljubavlju, susretljivošću toga stranca
pridobijem, osvojim, učinim čovječnijim. I prestat će
mržnja i nepodnošljivost među ljudima. Dakle, važno je
biti dirnut u srce i srcem dodirnuti bližnjega. A ne
zakonom i osvetom.
I onda ćemo se nakon dvije milje rastati kao
prijatelji! Moramo naučiti pobjeđivati mržnju ljubavlju,
moramo pobijediti zlo dobrim. Samo to može izliječiti
pukotine i poderotine u čovječanstvu. Samo takvim
iznenadnim i iznenađujućim djelovanjem koje nadilazi
uhodane kategorije pobjede i poraza, prava i htjeti biti
uvijek u pravu možemo izići kao pobjednici, samo tako se
liječe rane u čovječanstvu i u međuljudskim odnosima.
Samo tako mogu ispuniti pukotine koje su među ljudima,
okoštanja koja su kroz stoljeća i pokoljenja nastala i
ugnijezdila se u ljudskim srcima. Samo se ljubavlju može
pobijediti mržnja.
Moramo jedno reći: Isusu nije bilo stalo do riječi, već
do čina i života. Nije mu nikad ni na kraj pameti da
održava postojeće stanje (status quo), već je osnažio
obećanje iz Otkrivenja: "Gle, evo činim sve novo"! Ono
što su ljudi okrenuli naglavačke, Isus uosovljava na
noge i postolje. Ne veže se uz formule, već uz sadržaje,
ne uz pravednost ili osvetu, već uz ljubav i pomirenje,
ne uz teoriju, već praksu. Govor na gori nije izrečen za
neko blaženo vrijeme ili eshaton, jer ondje se ionako ne
ubija, ne mrzi, ne čini preljub, ne laže, ondje ionako
nema tamnica ni ovršitelja zakona. Isusove ključne
riječi su 'ovdje' i 'sada'.
Njegov nauk nije za slabe i hendikepirane, već za
sretnike koji stvaraju novi svijet. Tko je prožet
istinom Govora na gori, tome je Isus put, istina i
život. Jer Isusov moral nije s onu stranu života i ovog
svijeta, već mijenja stubokom svijet i odnose u njemu.
Odbijao je uvijek usklađivanje s postojećim prilikama.
"Novo vino u nove mjehove". Zato je odlučno pitanje
svakom kršćaninu: "Je li on ono što bi mogao biti, što
bi trebao biti"? Isus ne iziskuje ni manje ni više već
prevrat, unutar pojedinca i društva. Zato nije čudnovato
što je ovaj prevratnik svršio na križu, nego je veće
čudo kako je mogao djelovati tri godine, kako su ga
ondašnji vlastodršci pustili toliko dugo govoriti i
zavoditi svijet. Bila ima ga je ‘puna kapa’. I onda kao
i danas on je žalac u tijelu svijeta. |
|
|
|
|